sjedim i gledam se kako postojim

dscn20921

kad je sunčano i kad ne radim ujutro volim izaći do savskog mosta i jednostavno sjediti i gledati okolo. kako po hendrixu tutnjaju putnički i teretni vlakovi, a ispod njega rijeka koja preslikava njegovu tirkiznu boju. volim upijati zrake sunca i gledati kako pepina dlaka sjaji, crna i glatka, taman za moje prste. volim taj trenutak mira u glavi dok sve oko mene bruji, leti, vozi, hoda, teče svojim putem.

ali najviše od svega volim gledati prolaznike. sudeći po pogledima, mora da smo čudan prizor bicikla, pas i ja. jedna razvaljena, druga prljava, treća obrijane glave. sjedimo na pločniku i osmjehujemo se. mora da smo lude! ili možda prosimo? jer tko samo tako sjedi nasred mosta i uživa u suncu? oni rijetki se smješkaju, oni razumiju.

sunce je svuda oko mene, na kapcima, na ramenima, na vrhu nosa, po leđima… kao čvrsti zagrljaj. istu toplinu osjetila sam čekajući jednog momka, jednom davno, na istom ovom mjestu. ne znam je li više pržilo sunce ili iščekivanje. ali to je sada prošlost. gledam neki drugi, hrabri par koji se popeo na hendrixa i sada se tamo gore neustrašivo ljube. a ja sjedam na bicikl i vozim dalje, pepa s moje desne strane. s lijeve i dalje grije sunce.

Advertisements